Arheološki paramuzej

U Arheološkom muzeju ovih je dana (10.03.2009.) otvorena nekakva izložba o seobama naroda i srednjem vijeku na ovim područjima nazvana "Seoba naroda i srednji vijek". Kao i dosada, većina je eksponata na ovoj izložbi (ukupno ih je 151) ili dobivena na poklon ili trajnu posudbu od drugih, zrelijih ustanova, te osječki  arheološki muzej (kao i svaka pristojna institucija te vrste) sanja o svom stalnom postavu.  Otvaranju izložbe je, kako je i red, nazočio aktualni ministar kulture, čika Biškupić, koji se novinarima pohvalio kako je dosada država u muzej, koji je osnovan u travnju 2005, a otvoren u studenom  2007. godine, uložila sveukupno 76 milijuna kuna (sedamdeset i šest milijuna kuna), te je bilo riječi o tome kako će za potrebe slaganja stalnog postava trebati osigurati dva milijuna kuna… Također je navedeno i kako je slaganje ove trenutne izložbe, koja je preteča tog stalnog postava, koštalo nekih dvjesto do trista tisuća kuna.

A muzej je samo u 2008., kažu, zabilježio čak dvanaest tisuća posjetitelja, ili oko trideset ljudi dnevno. Usporedbe radi, jučer održan Đapićev sajam Kupujmo osječko na Glavnoj tržnici posjetilo je preko deset tisuća ljudi. Cijena muzejske ulaznice za odrasle je 10 kuna, za djecu, studente, umirovljenike, vojnike i profesionalne klaunove 5 kuna, uz popuste za grupne i obiteljske posjete. Recimo da su u muzej tijekom protekle godine većinom dolazile odrasle osobe, ostavimo manifestaciju Noć muzeja po strani, neka je klaun došao tri puta i zaokružit ćemo godišnji prihod muzeja od ulaznica na sto tisuća kuna.  Za one koji ne znaju, Arheološki muzej u Osijeku je ogromna zgrada, vrlo moderno uređena, s najsuvremenijim sustavom tehničke zaštite, te izvrsnim sustavom za održavanje idealne temperature za eksponate. Po nekoj mojoj seljačkoj procjeni, mjesečno održavanje, struja, grijanje, hlađenje i plaće zaposlenika mogli bi mjesečno dosezati sto, dvjesto tisuća kuna, pa i više. Teško ga se može nazvati rentabilnim… Slijedi karikiranje. Budimo velikodušni i recimo da je muzej od osnutka posjetilo trideset tisuća ljudi. Svaka individualna posjeta muzeju u prosjeku je koštala državu, odnosno državni proračun, odnosno porezne obveznike, odnosno nas, preko 2.500 kuna. Što bude više posjetitelja, to će se troškovi države po glavi (ili po grlu, da se poslužim ugostiteljskim žargonom) smanjivati.

Iz tog Vam razloga svesrdno i srdačno preporučujem odlazak u Arheološki muzej, jer to je jedan od najskupljih oblika zabave u ovom gradu kojeg si, za malo novaca, možete priuštiti!!! Osobno sam u tom muzeju raznim povodima bio četiri-pet puta (niti jednom nisam platio ulaz) i uvijek sam bio zadivljen i impresioniran kako sjajno izgleda, kako je prekrasno i kvalitetno uređen, te kako je prostor u njemu skoro pa potpuno neiskorišten, u čemu prednjači  ogromno i prekrasno potkrovlje zgrade. Uzgred, ukupna bruto površina muzeja je 3349 kvadratnih metara, dok je površina izložbenih prostora 980 kvadrata, uključujući i onih 222 velebnog natkrivenog atrija. Trenutni stalni postav se prostire na ciglih 180 m2… Sve ove podatke o muzeju, i više, možete pronaći ovdje.

I još nešto za šlag na muzej. Prilikom svog posjeta, Biškupić je, nažalost, spomenuo i najavio (dvije godine staru) inicijativu za osnivanje Hrvatskog muzeja lutkarstva u Osijeku, ponajbolje negdje u Tvrđi. Iskreno se nadam da će ta inicijativa neslavno propasti, iako znam da se pedesetak milijuna kuna uvijek može odnekud iskopati, ako je namjena prava…

Kriza! Ajme!

Zadnjih su par mjeseci najvažnije teme u svim modernim i staromodnim medijima kriza, recesija, slom burze, propast kapitalizma, komunizma, maoizma i lenjinizma kakve poznajemo... Stoga me živo zanima osjećate li vi dragi casual čitatelji tu krizu, taj pritisak na svojim plećima? Televizija, interent i novine stalno toroču i grakču o potrebi za štednjom, stezanjem remena i tregera, o otkazima radnicima, neplaćanju kredita, zatvaranju tvornica, brokerskih kuća i agencija nekretninama, stavljanju ključeva u brave hotela, vojarni i termoelektrana. Je li to doista istina? Jesmo li doista u krizi? Jeste li vi ili netko vama blizak ili poznat ili drag dobili otkaz, stavljeni na čekanje ili prisilni godišnji, primili ili ne primili manju plaću? Jesu li vas prevarili nakupci, neplatili vam za žito i raž? Čekate li novac za med i styling još od kolovoza prošle godine? Jesu li vam pak pothvat ili firma neslavno propali zbog neplaćanja, muljatora, visokih poreza, manjka narudžbi iz domovine i inozemstva, skupih sirovina i niskih cijena proizvoda, pada naklade?

Napišite komentar, podijelite s nama svoje misli i brige, prenesite djelić (ne) krizne atmosfere u vašem sokaku. Bit će nam svima lakše.

Sumrak tiskanog medija

Zahvaljujući medijskoj agilnosti drugara Sal-Aman-Der-a saznao sam da se jučer (03.03) Slavonski dom (negdašnji Osječki dom, prije globalizacijskog širenja pipaka na cijelu Slavoniju) nije pojavio na kioscima, niti u sandučićima čilih pretplatnika. Odmah su se pojavila i nagađanja i razmišljanja kako više uopće neće izlaziti, ali su tiskanje i distribucija današnjeg broja to vrlo jasno demantirali. U sklopu današnjeg izdanja nalazi se i poseban prilog na osam stranica naslovljen "Evo nas opet" s vijestima prvotno namijenjenim objavljivanju u broju koji je trebao izaći 03.03.2009., da se ne bace.

Zanimljivo je kako na internetu, a bogumi i drugdje nisam uspio pronaći niti jednu vijest, ma ni zuc (a sam Slavonski dom nema funkcionalne web stranice) o ovoj zanimljivoj i nesvakidašnjoj pojavi. Koji je razlog tomu doista mi nije jasno, jer teško mi je povjerovati da je sudbina jednog lokalnog dnevnika potpuno nezanimljiva elektronskim medijima, prije će biti da su sporazumno ili pod prisilom tu vijest jednostavno prešutjeli i namjerno zametnuli. Naravno, i prije se događalo da novine propadnu (tako je neslavno propala kratkovjeka Slavonija danas, a propao je čak i jedan "ozloglašeni" Feral Tribune, no to je ipak malo drugačija priča), ali ne ovako, na samo jedan dan. No, nekako sumnjam da je ovo kraj priče. Prije nekoliko mjeseci se u medijima pojavila vijest o lošem poslovanju novina, nagomilanim dugovima, lošem upravljanju projektom, slabom plaćanju djelatnika i slično, ali od tada o problemima Osječkog doma nije bilo niti slovca u medijima, barem ne u onima koje ja pratim.

Razmislimo na trenutak što se dogodi kada propadnu jedne lokalne dnevne novine. Odmah na pamet padaju stvari koje su loše i očigledne, poput gubitka radnih mjesta i izvora prihoda za bivše djelatnike i vlasnike, financijski gubitak vlasnika prostora u kojemu se redakcija nalazila, gubitka posla za tiskaru koja radi novine, gubitak narudžbi za dobavljače, gubitak poreza, doprinosa i ostalih nameta za državu i lokalnu vlast, povećanje broja nezaposlenih koji padaju na teret države, čitatelji ostaju u šoku i bez štiva na koje su navikli, oglašivači bez kanala za plasiranje svojih poruka, itd, itd.

S druge strane, sigurno mora biti i nekih pozitivnih stvari propadanja poslovnog subjekta, ali za to je potrebna malo dublja i stručnija analiza od mojeg naklapanja, a i ovaj tekst je već ionako predug.

U nastavku donosim dijelove iskrenog, tugaljivog i prkosnog teksta s naslovne stranice današnjeg broja, koji funkcionira kao neka vrst anti-osmrtnice.

"Novine žive tek jedan dan. U web izdanju još i kraće, sat ili dva. Ponekad samo par sekundi, koliko je potrebno za nekoliko poteza mišem. No, i u tako kratkom životu najgore je kad se novine ne pojave ujutro, u sandučićima, na kioscima, pumpama i tezgama marketa. Kad ne zamirišu, kao da je kruha nestalo…

…Da, mi priznajemo, jučer nismo izdržali. Možda smo jučer iznenadili naše čitatelje, mnoge vjerojatno i razočarali, jer nismo izašli iz tiskare. Dogodio nam se tehnički nokaut i jesmo nakratko pali u ringu, ali smo odmah i ustali. Danas nastavljamo dalje. Vrlina je baš u tome - koliko puta si sposoban ustati i nastaviti se boriti. Mi smo jednostavno takav medij. Tvrde, žilave kore."

Napeto pratim daljnji razvoj situacije.

Unser neues KatzenKlo

Nakon nekoliko mjeseci sklizanja i paćenja po staroj, labilnoj, nesigurnoj i demode klasičnoj bijeloj toalet dasci, odlučili smo se na kupnju nove, stabilne, moderne, pa čak i avangardne daske, pa koliko vec to koštalo da koštalo! 

Stara daska bila je tanka, plastična, nikakva i prilično nestabilnog i temperamentnog karaktera, dok je novokupljena i svježeinstalirana napravljena od nekakvog kvazi-drveta, puna, nadasve stabilna, tvrda, ali i prijemčiva za pozadinu korisnika, te (što je danas vrlo važno) potpuno reciklabilna.

Instalacija je protekla najbrže i najjednostavnije od svih dosada postavljanih dasaka, unatoč činjenici što su uputstva na kutiji bila namijenjena nekom drugom tipu daske, te bez potrebe za korištenjem ekstra alata (u kompletu s vijcima se dobije i neka vrst ključa za stezanje matice, koji oblikom podsjeća na gracilnog leptira) i uspaničenih poziva proizvođačevoj službi za korisnike u Njemačkoj od strane mene..

Daska je bila jedna od najskupljih, (ako ne i najskuplja, što je totalno neobično za naše obiteljsko-kupovinske navike) koje se mogu naći u novom osječkom Pevecu. Usput, ako zaboravite torbu u Pevecovu kafiću, ne berite brigu, entuzijastični i poletni djelatnici će vam je sačuvati i vratiti. Top cijena daske se, nažalost, ne odražava u potpunosti i na njezinu kvalitetu. Iako je bila vrlo dobro zapakirana, na dasci je bilo nekoliko oštećenja, točnije, oguljenja boje, koja se nalaze na prilično vidljivim mjestima. No, u konačnici, samo će vrijeme i pozadinski zamor korisnika pokazati prave kvalitete i vrijednosti ove daske... Stay tuned.

*Inače, KatzenKlo naslov je genijalne pjesme njemačkog kantautora i glumca Herr Helge Šnajdera, koja je jedna od najpopularnijih i najčešće izvođenih skladbi na karaoke partijima u Osijeku.

Jedinstvo - Darkwood Dub

Čačkajući po internetu, kao i obično, naletio sam na podatak da je Darkwood Dub, jedan od meni najdražih bendova, objavio novi album, i to još prošle godine, i to još šesti po redu, sram me bilo kako to nisam znao. Album se zove "Jedinstvo" i nemam pojma gdje i kako ga se kod nas može nabaviti na legalan način. Darkwood Dub dosta često nastupa u Osijeku i njihovi su mi koncerti pravi užitak, jerbo su ljudi doista izvrsni live glazbenici, kao i pjesme im.

Kako Jedinstvo još nisam nabavio niti  preslušao, prisiljen sam prenijeti dio recenziju nekoga tko jest - ekipe s glazbenog portala Mikrofonija.

+++++

50 minuta u kojima su na svoj prepoznatljivi atmosferičan dub način kroz klasični rock instrumentarij (gitara, bubnjevi, bas, klavijature i vokali) spojili psihodelične obzore s dance-rockom («Šećer»), acid jazzy-popom («Ženeva»), fuzijom art jazz-rocka kroz proširenu definiciju trip-hopa («Dišem»), plesnim funkom («Robot», «Munjevitom brzinom», «130»), suvremenim reggae/dub stilizacijama (uvodna «Stvarnost» i «U svim pravcima»), laganijim pop crtama (vrlo fina «Kao reka»), te psihodeličnim bijegom u rock/blues kasnih '60-tih a'la Hendrix ili The Cream (završni instrumental «Ulazak u Harlem»).

No, opet s druge strane, valja napomenuti da je album snimljen uživo u studiju Elektropionir tako da zadržava cjeloviti dojam kojim DD očarava na svojim koncertima. Uz mnoštvo popratnih laid-back detalja, naknadno produciranih vokalnih efekata i tekstove koji su kao i uvijek do sada psihodelični, minimalistički i egzotično sofisticirani, «Jedinstvo» je album kojim band hrabro korača dalje u svoje maštovite psihodelične opservacije.

Nema šta puno da se naklapa, teoretizira ili mistificira, ovo je bogati i slojeviti album pun odličnih sviračko – improvizatorskih i produkcijskih riješenja, te tematski i glazbeno zadržava sve stare karakteristike banda koji je spreman neprestano se hvatati u koštac s minimalističkim obrascem kojeg vrlo produktivno razgrađuje detalj po detalj.

Kada se pogledaju i razmotre tekstovi koji od uvodne «Stvarnost» ('stvarnost/ čudnija od sna/ ništa nije kao što izgleda.../ bežim kroz okno, izdrži još malo, čekaj me tamo, Kilimanjaro') preko «Šećer» ('treba mi šećer za večer, treba mi vazduh da me donese na nekoliko dana'), zatim nejasne i zakukuljene «Ženeva» (ako sam dobro razumio: 'krenula je iznenada da treperi hladna vatra/ pratiću te – topla, tople, toplije/ krenuo sam iznenada modrim nebom iznad grada, sa visine zvezda pada, krenula je iznenada/ pratiću te – topla, tople, toplije'), do sasvim jasne after-party «Dišem» ('tko zna, možda ostaćemo ovde sve do jutra, pa šta... /promene nagle su, svetlo, sve tiše je, sporo se okreće, ponovo počinjem da dišem, a napolju je lepo, događa se nešto, gori guma') uočljiva je sofistikacija psihodeličnog tripa od A do Ž.

A kada se dobro nakrkaš, Darkwood pruža psihološki podsjetnik za oživljavanje vitalnih fizičkih funkcija u komičnoj «Robot» ('vežba iz motorike može da te pokrene... seti se instrukcije, vežba iz motorike, slobodan si robote'). Nema više u Darkwoodima društvenih, političkih, svjetovnih i inih tema. Samo lebdenje u vazduhu iznad zemlje u psycho svijetu 'jedinstva'. Iliti 'komune'. Droge kakve hoćeš i koliko hoćeš u izobilju 'u svim pravcima' sve dok se ne zapitaju 'gde sve to ide' (u naslovu «Munjevitom brzinom») i ne predahnu 'kao reka bez početka, a kraj se nezna' (odlična pop tema «Kao reka»). Međutim, tekstovi mogu djelovati i u sasvim drugom smjeru što albumu daje neprekidan proces novog otkrivanja.
+++++

Cijelu recenziju možete pročitati na stranici Mikrofonija.com, dok na darkvudaškoj Myspace stranici možete poslušati nekoliko stvari s novog albuma, što vam toplo preporučujem...

Budućnost (još uvek) čeka iz ugla.

Kupujmo prosječno

Čitajući malo i razmišljajući o akciji grada "Kupujmo osječko" napokon sam došao do zaključka da Osijek nikada neće imati normalnu vlast, jer normalni ljudi u ovom gradu kao prvo, ne mogu doći na vlast, te kao drugo, ako greškom i dođu na vlast, neće dugo ostati normalni. Kad mi je činjenica da će vlast uvijek biti nenormalna sjela, shvatio sam da to i nije toliko loše, čisto iz humorističko-karnevalsko-sapuničarskih razloga. 

Upravo ću iz te perspektive promatrati i ovu grandiozno zamišljenu akciju, pozorno pratiti koje će sve tradicionalne marketinške strategije, taktike i alate koristiti, kako će pratiti i mjeriti rezultate, što će učiniti da povećaju kvalitetu tih osječkih proizvoda koje žele promovirati (apsolutno ništa), koliko će radnih mjesta sačuvati i otvoriti, te u konačnici, koliko će novca slagati da su za sve to skupa potrošili, odnosno uštedjeli. 

Kako je cijela ta ambiciozna akcija osmišljena u nekih desetak dana, tijekom kojih se baš i ne može nešto pošteno izanalizirati i isplanirati, ne sumnjam da će nakraju sve to biti navrat-nanos, traljavo, pogrešno i nikakvo. Za sve, osim za trenutnu garnituru za vlasti, u čijim je očima i samo pokretanje ove akcije ogroman uspjeh, pa makar ona i potpuno neslavno propala. Barem su se trudili nešto napraviti, za razliku od onih koji ništa konkretno ne rade, osim što im kontinuirano podmeću. Bljak.

Za desert, evo i nekoliko mudrosti izrečenih na javnom predstavljanju vizualnog identiteta akcije 26.02.09. : "Osječki proizvođači nisu, niti će ikada imati, tako kvalitetnu promidžbenu kampanju i nadam se da ćemo im pomoći u ostvarivanju boljih poslovnih rezultata, rekao je Đapić i za polovicu sljedećeg tjedna najavio sastanak s tridesetak osječkih proizvođača koji su potvrdili sudjelovanje u kampanji, kako bi je zajednički dodatno osmislili."

Ili: "Nemamo iluzija da tom akcijom možemo spasiti osječko gospodarstvo od ekonomske krize, jer ona je stigla i na naš prag, ali nadam se da politikom malih koraka možemo pomoći u spašavanju radnih mjesta i na taj način odgovoriti recesiji. Time ne stvaramo odbojnost prema stranih proizvođačima, jer mnogi od njih također sudjeluju u ovoj kampanji, kaže Đapić"

Te vrhunac: "Na dojavu da jedna robna kuća u gradu ne prodaje niti jedan osječki proizvod, aktivisti HSP-a ondje uistinu nisu pronašli niti jedan proizvod osječke tvrtke. Budući da ovdje ostvaruje veliku dobit, zatražit ćemo od njihove uprave da u svoj asortiman uvrsti i osječke proizvode, rekao je Đapić, ne želeći otkriti o kojoj se robnoj kući radi. "

Dokolica: preporučam iz osobnog iskustva

Svaki dan, od 11 sati prijepodne do osam navečer (čitaj: kasnih jutarnjih sati), možete doći u galeriju Waldinger u Tvrđi u Osijeku i raditi što god hoćete. Možete lapiti, gledati TV, DVD-je, BlueRaye-e, slušati glazbu, piti cugu (koju ste donijeli sami ili se grbite na tuđu), spavati na kauču, prati plastične žlice, risati po hameru, radit ikebane, ili što god Vam drugo pane na pamet, a ne uključuje razbijanje prisutnog ljudstva i inventara i surfanje internetom, kojeg nema. 

Kako, zašto, čemu, tko i koliko to košta, upitat ćete se sigurno vi. No, nema potrebe za panikom, takvo tipično mladalačko ponašanje današnjice namjera je i svrha izložbe mladog osječkog umjetnika Marka Pašalića, pod naslovom 'Soba za dokolicu / Umjetnici u kreativnoj krizi' koju čika Waldingerova galerija trenutno hosta. Izložba završava u nedjelju, 01.03. o.g., te se požurite pohrliti u Waldinger i na 'kreativan' način iskoristi ovu jedinstvenu priliku za zajebanciju na račun umjetnosti i sebe samih... Ja bome hoću.

U nastavku: službeni opis izložbe (čitanje ne preporučam, bolje dođite)

U petak, 20. veljače, u osječkoj Galeriji Waldinger, u 20 sati, otvara se izložba Marka Pašalića 'Soba za dokolicu / Umjetnici u kreativnoj krizi'. Umjetnik prostor galerije za vrijeme trajanja izložbe pretvara u prostor za dokoličarenje. Autor poziva umjetnike, ali i publiku, da mu se pridruže u djelatnosti dokolice i tako prebrode svoje stvaralačke krize. Izložba traje do 1. ožujka.

'Soba za dokolicu je prostor u kojem se umjesto umjetničkih djela izlaže stanje tj. djelatnost dokolice. S obzirom da takvo stanje može biti popraćeno odsustvom rada, kojeg obilježava korisnost, očekuje se da se onda takvo stanje definira kao stanje krize.

Autor i gosti umjetnici ponudit će nam aktivno promišljanje smisla beskorisnosti, kao donekle nepoželjne i često zaboravljene slobodne djelatnosti dokolice, koja se odvija kroz spoznaju, učenje, stvaranje i igru. Tako prostor galerije, od pasivnog prostora koji trpi, postaje aktivni prostor u kojem se djeluje.

Soba za dokolicu je mjesto susreta, druženja, razgovora, igre i propitivanja. Dobrodošli su svi koji se žele družiti s umjetnicima u dokolici i pomoći im da 'prebrode stvaralačku krizu', ili trebaju pomoć kako bi prebrodili svoju, kao i ostali znatiželjnici.'

Dokolica je, iako naizgled beskorisna, nužna za kreativnost, no također bi 'pravo na dokolicu trebalo postati osnovno ljudsko pravo i tekovina suvremenog društva', smatra umjetnik te poziva umjetnike da u prostoru nalik dnevnoj sobi, ispunjenoj tipičnim sadržajima popularne kulture i zabave, poput filmova i glazbe, play-stationa, stripova, društvenih igara, ali i knjigama, časopisima i kreativnim alatima kao što su blokovi za skiciranje, videokamere ili osobno računalo, provedu svoje slobodno vrijeme. 

'Soba za dokolicu / Umjetnici u kreativnoj krizi' nije prvi autorov projekt u kojem kreira društvenu situaciju i privremeni prostor za druženje u koji poziva umjetnike na sudjelovanje. Tako je njegova izložba 'Juhu-hu' (Galerija VN, Zagreb i Art Radionica Lazareti, Dubrovnik, 2007.) galeriju pretvorila u prostor kuhinje u kojoj je kroz druženje s drugim umjetnicima pripremao obroke posjetiteljima galerije. Dok je rad 'Juhu-hu' bio usredotočen na komunikaciju i neposredne međuljudske odnose posredovane činom pripremanja i zajedničkog konzumiranja hrane, dotičući problematiku gladi otvaranjem privremene javne kuhinje s umjetnicima u ulozi kuhara koji spravljaju besplatne obroke, u 'Sobi za dokolicu' je međusobna komunikacija umjetnika i posjetitelja naizgled lišena bilo kakve 'korisnosti', osobne ili društvene.

No, kreirajući okvir društvene situacije u kojoj se od umjetnika i posjetitelja očekuje da se poistovjete sa stanjem 'kreativne krize' koju je potrebno prebroditi slobodno se prepuštajući opuštenom i ležernom neradu, 'Soba za dokolicu' ne problematizira samo pitanje društvene percepcije suvremenog umjetnika, već fokusira pitanja o svakodnevnom životu pojedinca u suvremenom društvu i suvremenom političko-ekonomskom sistemu u kojem se rad i produktivnost podrazumijevaju kao kriterij vrijednosti ljudskog postojanja. Kritički aspekt 'Sobe za dokolicu', koja funkcionira kroz strategiju 'skvotiranja' galerije, proizlazi i iz karikiranog revolucionarno-utopijskog konteksta rada, kojim je kreiran svojevrstan 'azil' za legitimno besposličaranje i iskušavanje filozofskih promišljanja važnosti dokolice, no ujedno sadrži i neizvjestan potencijal za stvarnu kreativnost kroz zajedničko iskustvo i druženje - s ciljem dokoličarenja u svrhu inkubacije ideja, razradu koncepata i strategija umjetničke i životne prakse.

World of Goo

Logička igra World of Goo proizvod je neovisnog studio 2D Boy iz San Francisca, kojeg čine Ron Carmel i Kyle Gabler, iskusni game developeri. U igri upravljate gustim ljepljivim kuglicama, zadani broj kojih morate prebaciti s mjesta gdje se nalaze do usta cijevi koja ih usisava i sprema u spremnik za neku buduću namjenu. Kako bi to postigli, pomoću samih kuglica gradite strukture kojima se one kreću i prelaze preko prepreka, premošćuju provalije, dižu se uz građevine, lete u nebo (cijev), spuštaju se niz provalije. 

U igri se pojavljuje 10 vrsta kuglica različitih fizičkih svojstava, koje vodite kroz pedesetak nivoa. Nivoi su vrlo zabavni, grafika razigrana, glazba i zvučni efekti gode ušima. Igra je vrlo intuitivna, i nakon prva dva nivoa upravljanje kuglicama postaje vam najprirodnija stvar na svijetu. Očigledno je kako je u razvoj ove igre uloženo puno truda i ljubavi, jer su nivoi sjajno zamišljeni i izvedeni, niti prelaki niti preteški, kuglice su (koliko kuglice mogu biti) jako simpatične, te svaku svoju ugradnju poprate simpatičnim entuzijatičnim poklikom.

Demo igre možete pronaći i skinuti ovdje.

Igra košta 20 dolara i može se u digitalnom obliku kupiti izravno od izdavača, uz plaćanje PayPalom. Na Amazonu, pak može se kupiti fizička verzija igre, za pola dolara manje. 

Trenutno su raspložive verzije za PC. Linux I Mac, a zahvaljujući velikom uspjehu i interesu radi se i na portovima za konzole i slične uređaje, posebice za iPhone/iPod, gdje bi igra mogla zabljesnuti novim sjajem, zahvaljujući genijalnim mogućnostima kontrole koje ta platforma nudi.

Doista su rijetke igre poput ove, koje vas instantno oduševe idejom i gameplayom i koje postaju sve bolje što ih više igrate. 

Thank you for the goo, 2D Boy!

Wilhelmova najtoplija preporuka do sada!

Late of the Pier!

U ovom postu navest ću nekoliko činjenica o Late of the Pier, mladom engleskom četveročlanom bendu iz mjestašca koje se zove Castle Donington. Bend se okupio 2004. godine (neki tvrde i 2001.), prvi singl "Space And The Woods" na tržištu se našao u ožujku 2007., a album nazvan "Fantasy Black Channel" objavljen je u kolovozu 2008., te je dosegao 28 mjesto na UK ljestvici albuma. Pjevač i, čini mi se, vođa benda je Sam Eastgate.

Na ovaj bend naletio sam slučajno, čačkajući po LastFm-u, poslušao sam ih i oduševio se. Ne želim pametovati kako sliče na ove i one, kako im je uzor sigurno taj i taj, jer to nit' bih znao, nit' volim kad drugi to pišu, te ću navesti nekoliko subjektivnih impresija i opažanja. Glazba im je nova, drugačija, poletna, živahna i uzbudljiva. Žanrovi kojima opisuju svoju glazbu na Myspaceu su latin, glam i thrash, što je dijelom točno, a dijelom zafrkancija. Neki od žanrova koji im se još pripisuju su new rave, indie i experimental, no jednom kada ih poslušate, shvatit ćete da zapravo pripadaju samo Late of the Pier žanru. U moru glupave i zamorne glazbe kojom nas svakodnevno obasipaju odasvud, Late of the Pier su pravo osvježenje, te ih zdušno preporučujem.

Kakvi su zapravo ti Late of the Pier možete poslušati i pogledati na njihovom Myspaceu, zatim njihovoj službenoj stranici, LastFm-u, te njihovoj Facebook stranici. Uživajte!

Uwe Boll: Blackout

Iako su mu filmovi najgori mogući trash, ozloglašenom njemačkom redatelju i boksaču amateru Uwe Bollu mora se priznati kako je pravi majstor u pronalaženju izvora sredstava za financiranje svojih 'djela'. Zahvaljujući poticajnom njemačkom poreznom zakonodavstvu (nešto u vezi otpisa 100% uloženih sredstava u film koji se snima na tlu Njemačke, te plaćanja poreza samo ako film ostvari dobit, što njegovim filmovima kontinuirano ne uspijeva, kao i dodatni otpis ako film ostvari gubitak!), Boll je iznalazio najnevjerojatnije načine produciranja svojih filmova uz nula uloženih vlastitih novaca.  

Za jedan od svojih najnovijih filmova (Boll obično radi na tri-četiri filma istovremeno, bilo kao producent, redatelj ili scenarist) - 'Blackout', Boll se odlučio na osvježavajuće inovativan i nekonvencionalan način prikupljanja sredstava - zatražio je pomoć svojih fanova. Naime, na službenoj stranici filma , Uwe je od ljudi zatražio da putem PayPala doniraju 50 dolara za svrhu produkcije filma. Ako se film snimi, svaki će donator dobiti ekskluzivno dvd izdanje filma, 50 "najsretnijih" će otputovati na snimanjefilma (od kojih će dvoje i dobiti uloge u filmu), a u ponudi su još i razne novčane nagrade i sudjelovanje u dobiti, ako je uopće bude bilo.

Bez obzira što mislili o njegovom redateljskom umijeću, Uwe Boll se iznova dokazuje kao pravi velemajstor za publicitet i odnose s javnošću, koji stalno pronalazi neke nove, originalne načine da se nađe u žiži javnosti i poveća interes za sebe i svoje uratke. Bollu je dugo vremena već potpuno jasno kako njegovi filmovi nikada neće ostvarivati zaradu, ali to ga nimalo ne uznemirava; najvažnije mu je da se nalazi u prvom planu, da se poigrava s medijima i javnošću, te snima filmove kakve on želi snimati, pa makar ih na dvd-u gledali samo oni koji su ih financirali sa svojih 50 dolara.