Dokolica: preporučam iz osobnog iskustva

Svaki dan, od 11 sati prijepodne do osam navečer (čitaj: kasnih jutarnjih sati), možete doći u galeriju Waldinger u Tvrđi u Osijeku i raditi što god hoćete. Možete lapiti, gledati TV, DVD-je, BlueRaye-e, slušati glazbu, piti cugu (koju ste donijeli sami ili se grbite na tuđu), spavati na kauču, prati plastične žlice, risati po hameru, radit ikebane, ili što god Vam drugo pane na pamet, a ne uključuje razbijanje prisutnog ljudstva i inventara i surfanje internetom, kojeg nema. 

Kako, zašto, čemu, tko i koliko to košta, upitat ćete se sigurno vi. No, nema potrebe za panikom, takvo tipično mladalačko ponašanje današnjice namjera je i svrha izložbe mladog osječkog umjetnika Marka Pašalića, pod naslovom 'Soba za dokolicu / Umjetnici u kreativnoj krizi' koju čika Waldingerova galerija trenutno hosta. Izložba završava u nedjelju, 01.03. o.g., te se požurite pohrliti u Waldinger i na 'kreativan' način iskoristi ovu jedinstvenu priliku za zajebanciju na račun umjetnosti i sebe samih... Ja bome hoću.

U nastavku: službeni opis izložbe (čitanje ne preporučam, bolje dođite)

U petak, 20. veljače, u osječkoj Galeriji Waldinger, u 20 sati, otvara se izložba Marka Pašalića 'Soba za dokolicu / Umjetnici u kreativnoj krizi'. Umjetnik prostor galerije za vrijeme trajanja izložbe pretvara u prostor za dokoličarenje. Autor poziva umjetnike, ali i publiku, da mu se pridruže u djelatnosti dokolice i tako prebrode svoje stvaralačke krize. Izložba traje do 1. ožujka.

'Soba za dokolicu je prostor u kojem se umjesto umjetničkih djela izlaže stanje tj. djelatnost dokolice. S obzirom da takvo stanje može biti popraćeno odsustvom rada, kojeg obilježava korisnost, očekuje se da se onda takvo stanje definira kao stanje krize.

Autor i gosti umjetnici ponudit će nam aktivno promišljanje smisla beskorisnosti, kao donekle nepoželjne i često zaboravljene slobodne djelatnosti dokolice, koja se odvija kroz spoznaju, učenje, stvaranje i igru. Tako prostor galerije, od pasivnog prostora koji trpi, postaje aktivni prostor u kojem se djeluje.

Soba za dokolicu je mjesto susreta, druženja, razgovora, igre i propitivanja. Dobrodošli su svi koji se žele družiti s umjetnicima u dokolici i pomoći im da 'prebrode stvaralačku krizu', ili trebaju pomoć kako bi prebrodili svoju, kao i ostali znatiželjnici.'

Dokolica je, iako naizgled beskorisna, nužna za kreativnost, no također bi 'pravo na dokolicu trebalo postati osnovno ljudsko pravo i tekovina suvremenog društva', smatra umjetnik te poziva umjetnike da u prostoru nalik dnevnoj sobi, ispunjenoj tipičnim sadržajima popularne kulture i zabave, poput filmova i glazbe, play-stationa, stripova, društvenih igara, ali i knjigama, časopisima i kreativnim alatima kao što su blokovi za skiciranje, videokamere ili osobno računalo, provedu svoje slobodno vrijeme. 

'Soba za dokolicu / Umjetnici u kreativnoj krizi' nije prvi autorov projekt u kojem kreira društvenu situaciju i privremeni prostor za druženje u koji poziva umjetnike na sudjelovanje. Tako je njegova izložba 'Juhu-hu' (Galerija VN, Zagreb i Art Radionica Lazareti, Dubrovnik, 2007.) galeriju pretvorila u prostor kuhinje u kojoj je kroz druženje s drugim umjetnicima pripremao obroke posjetiteljima galerije. Dok je rad 'Juhu-hu' bio usredotočen na komunikaciju i neposredne međuljudske odnose posredovane činom pripremanja i zajedničkog konzumiranja hrane, dotičući problematiku gladi otvaranjem privremene javne kuhinje s umjetnicima u ulozi kuhara koji spravljaju besplatne obroke, u 'Sobi za dokolicu' je međusobna komunikacija umjetnika i posjetitelja naizgled lišena bilo kakve 'korisnosti', osobne ili društvene.

No, kreirajući okvir društvene situacije u kojoj se od umjetnika i posjetitelja očekuje da se poistovjete sa stanjem 'kreativne krize' koju je potrebno prebroditi slobodno se prepuštajući opuštenom i ležernom neradu, 'Soba za dokolicu' ne problematizira samo pitanje društvene percepcije suvremenog umjetnika, već fokusira pitanja o svakodnevnom životu pojedinca u suvremenom društvu i suvremenom političko-ekonomskom sistemu u kojem se rad i produktivnost podrazumijevaju kao kriterij vrijednosti ljudskog postojanja. Kritički aspekt 'Sobe za dokolicu', koja funkcionira kroz strategiju 'skvotiranja' galerije, proizlazi i iz karikiranog revolucionarno-utopijskog konteksta rada, kojim je kreiran svojevrstan 'azil' za legitimno besposličaranje i iskušavanje filozofskih promišljanja važnosti dokolice, no ujedno sadrži i neizvjestan potencijal za stvarnu kreativnost kroz zajedničko iskustvo i druženje - s ciljem dokoličarenja u svrhu inkubacije ideja, razradu koncepata i strategija umjetničke i životne prakse.