Kupujmo prosječno

Čitajući malo i razmišljajući o akciji grada "Kupujmo osječko" napokon sam došao do zaključka da Osijek nikada neće imati normalnu vlast, jer normalni ljudi u ovom gradu kao prvo, ne mogu doći na vlast, te kao drugo, ako greškom i dođu na vlast, neće dugo ostati normalni. Kad mi je činjenica da će vlast uvijek biti nenormalna sjela, shvatio sam da to i nije toliko loše, čisto iz humorističko-karnevalsko-sapuničarskih razloga. 

Upravo ću iz te perspektive promatrati i ovu grandiozno zamišljenu akciju, pozorno pratiti koje će sve tradicionalne marketinške strategije, taktike i alate koristiti, kako će pratiti i mjeriti rezultate, što će učiniti da povećaju kvalitetu tih osječkih proizvoda koje žele promovirati (apsolutno ništa), koliko će radnih mjesta sačuvati i otvoriti, te u konačnici, koliko će novca slagati da su za sve to skupa potrošili, odnosno uštedjeli. 

Kako je cijela ta ambiciozna akcija osmišljena u nekih desetak dana, tijekom kojih se baš i ne može nešto pošteno izanalizirati i isplanirati, ne sumnjam da će nakraju sve to biti navrat-nanos, traljavo, pogrešno i nikakvo. Za sve, osim za trenutnu garnituru za vlasti, u čijim je očima i samo pokretanje ove akcije ogroman uspjeh, pa makar ona i potpuno neslavno propala. Barem su se trudili nešto napraviti, za razliku od onih koji ništa konkretno ne rade, osim što im kontinuirano podmeću. Bljak.

Za desert, evo i nekoliko mudrosti izrečenih na javnom predstavljanju vizualnog identiteta akcije 26.02.09. : "Osječki proizvođači nisu, niti će ikada imati, tako kvalitetnu promidžbenu kampanju i nadam se da ćemo im pomoći u ostvarivanju boljih poslovnih rezultata, rekao je Đapić i za polovicu sljedećeg tjedna najavio sastanak s tridesetak osječkih proizvođača koji su potvrdili sudjelovanje u kampanji, kako bi je zajednički dodatno osmislili."

Ili: "Nemamo iluzija da tom akcijom možemo spasiti osječko gospodarstvo od ekonomske krize, jer ona je stigla i na naš prag, ali nadam se da politikom malih koraka možemo pomoći u spašavanju radnih mjesta i na taj način odgovoriti recesiji. Time ne stvaramo odbojnost prema stranih proizvođačima, jer mnogi od njih također sudjeluju u ovoj kampanji, kaže Đapić"

Te vrhunac: "Na dojavu da jedna robna kuća u gradu ne prodaje niti jedan osječki proizvod, aktivisti HSP-a ondje uistinu nisu pronašli niti jedan proizvod osječke tvrtke. Budući da ovdje ostvaruje veliku dobit, zatražit ćemo od njihove uprave da u svoj asortiman uvrsti i osječke proizvode, rekao je Đapić, ne želeći otkriti o kojoj se robnoj kući radi. "

Dokolica: preporučam iz osobnog iskustva

Svaki dan, od 11 sati prijepodne do osam navečer (čitaj: kasnih jutarnjih sati), možete doći u galeriju Waldinger u Tvrđi u Osijeku i raditi što god hoćete. Možete lapiti, gledati TV, DVD-je, BlueRaye-e, slušati glazbu, piti cugu (koju ste donijeli sami ili se grbite na tuđu), spavati na kauču, prati plastične žlice, risati po hameru, radit ikebane, ili što god Vam drugo pane na pamet, a ne uključuje razbijanje prisutnog ljudstva i inventara i surfanje internetom, kojeg nema. 

Kako, zašto, čemu, tko i koliko to košta, upitat ćete se sigurno vi. No, nema potrebe za panikom, takvo tipično mladalačko ponašanje današnjice namjera je i svrha izložbe mladog osječkog umjetnika Marka Pašalića, pod naslovom 'Soba za dokolicu / Umjetnici u kreativnoj krizi' koju čika Waldingerova galerija trenutno hosta. Izložba završava u nedjelju, 01.03. o.g., te se požurite pohrliti u Waldinger i na 'kreativan' način iskoristi ovu jedinstvenu priliku za zajebanciju na račun umjetnosti i sebe samih... Ja bome hoću.

U nastavku: službeni opis izložbe (čitanje ne preporučam, bolje dođite)

U petak, 20. veljače, u osječkoj Galeriji Waldinger, u 20 sati, otvara se izložba Marka Pašalića 'Soba za dokolicu / Umjetnici u kreativnoj krizi'. Umjetnik prostor galerije za vrijeme trajanja izložbe pretvara u prostor za dokoličarenje. Autor poziva umjetnike, ali i publiku, da mu se pridruže u djelatnosti dokolice i tako prebrode svoje stvaralačke krize. Izložba traje do 1. ožujka.

'Soba za dokolicu je prostor u kojem se umjesto umjetničkih djela izlaže stanje tj. djelatnost dokolice. S obzirom da takvo stanje može biti popraćeno odsustvom rada, kojeg obilježava korisnost, očekuje se da se onda takvo stanje definira kao stanje krize.

Autor i gosti umjetnici ponudit će nam aktivno promišljanje smisla beskorisnosti, kao donekle nepoželjne i često zaboravljene slobodne djelatnosti dokolice, koja se odvija kroz spoznaju, učenje, stvaranje i igru. Tako prostor galerije, od pasivnog prostora koji trpi, postaje aktivni prostor u kojem se djeluje.

Soba za dokolicu je mjesto susreta, druženja, razgovora, igre i propitivanja. Dobrodošli su svi koji se žele družiti s umjetnicima u dokolici i pomoći im da 'prebrode stvaralačku krizu', ili trebaju pomoć kako bi prebrodili svoju, kao i ostali znatiželjnici.'

Dokolica je, iako naizgled beskorisna, nužna za kreativnost, no također bi 'pravo na dokolicu trebalo postati osnovno ljudsko pravo i tekovina suvremenog društva', smatra umjetnik te poziva umjetnike da u prostoru nalik dnevnoj sobi, ispunjenoj tipičnim sadržajima popularne kulture i zabave, poput filmova i glazbe, play-stationa, stripova, društvenih igara, ali i knjigama, časopisima i kreativnim alatima kao što su blokovi za skiciranje, videokamere ili osobno računalo, provedu svoje slobodno vrijeme. 

'Soba za dokolicu / Umjetnici u kreativnoj krizi' nije prvi autorov projekt u kojem kreira društvenu situaciju i privremeni prostor za druženje u koji poziva umjetnike na sudjelovanje. Tako je njegova izložba 'Juhu-hu' (Galerija VN, Zagreb i Art Radionica Lazareti, Dubrovnik, 2007.) galeriju pretvorila u prostor kuhinje u kojoj je kroz druženje s drugim umjetnicima pripremao obroke posjetiteljima galerije. Dok je rad 'Juhu-hu' bio usredotočen na komunikaciju i neposredne međuljudske odnose posredovane činom pripremanja i zajedničkog konzumiranja hrane, dotičući problematiku gladi otvaranjem privremene javne kuhinje s umjetnicima u ulozi kuhara koji spravljaju besplatne obroke, u 'Sobi za dokolicu' je međusobna komunikacija umjetnika i posjetitelja naizgled lišena bilo kakve 'korisnosti', osobne ili društvene.

No, kreirajući okvir društvene situacije u kojoj se od umjetnika i posjetitelja očekuje da se poistovjete sa stanjem 'kreativne krize' koju je potrebno prebroditi slobodno se prepuštajući opuštenom i ležernom neradu, 'Soba za dokolicu' ne problematizira samo pitanje društvene percepcije suvremenog umjetnika, već fokusira pitanja o svakodnevnom životu pojedinca u suvremenom društvu i suvremenom političko-ekonomskom sistemu u kojem se rad i produktivnost podrazumijevaju kao kriterij vrijednosti ljudskog postojanja. Kritički aspekt 'Sobe za dokolicu', koja funkcionira kroz strategiju 'skvotiranja' galerije, proizlazi i iz karikiranog revolucionarno-utopijskog konteksta rada, kojim je kreiran svojevrstan 'azil' za legitimno besposličaranje i iskušavanje filozofskih promišljanja važnosti dokolice, no ujedno sadrži i neizvjestan potencijal za stvarnu kreativnost kroz zajedničko iskustvo i druženje - s ciljem dokoličarenja u svrhu inkubacije ideja, razradu koncepata i strategija umjetničke i životne prakse.

World of Goo

Logička igra World of Goo proizvod je neovisnog studio 2D Boy iz San Francisca, kojeg čine Ron Carmel i Kyle Gabler, iskusni game developeri. U igri upravljate gustim ljepljivim kuglicama, zadani broj kojih morate prebaciti s mjesta gdje se nalaze do usta cijevi koja ih usisava i sprema u spremnik za neku buduću namjenu. Kako bi to postigli, pomoću samih kuglica gradite strukture kojima se one kreću i prelaze preko prepreka, premošćuju provalije, dižu se uz građevine, lete u nebo (cijev), spuštaju se niz provalije. 

U igri se pojavljuje 10 vrsta kuglica različitih fizičkih svojstava, koje vodite kroz pedesetak nivoa. Nivoi su vrlo zabavni, grafika razigrana, glazba i zvučni efekti gode ušima. Igra je vrlo intuitivna, i nakon prva dva nivoa upravljanje kuglicama postaje vam najprirodnija stvar na svijetu. Očigledno je kako je u razvoj ove igre uloženo puno truda i ljubavi, jer su nivoi sjajno zamišljeni i izvedeni, niti prelaki niti preteški, kuglice su (koliko kuglice mogu biti) jako simpatične, te svaku svoju ugradnju poprate simpatičnim entuzijatičnim poklikom.

Demo igre možete pronaći i skinuti ovdje.

Igra košta 20 dolara i može se u digitalnom obliku kupiti izravno od izdavača, uz plaćanje PayPalom. Na Amazonu, pak može se kupiti fizička verzija igre, za pola dolara manje. 

Trenutno su raspložive verzije za PC. Linux I Mac, a zahvaljujući velikom uspjehu i interesu radi se i na portovima za konzole i slične uređaje, posebice za iPhone/iPod, gdje bi igra mogla zabljesnuti novim sjajem, zahvaljujući genijalnim mogućnostima kontrole koje ta platforma nudi.

Doista su rijetke igre poput ove, koje vas instantno oduševe idejom i gameplayom i koje postaju sve bolje što ih više igrate. 

Thank you for the goo, 2D Boy!

Wilhelmova najtoplija preporuka do sada!

Late of the Pier!

U ovom postu navest ću nekoliko činjenica o Late of the Pier, mladom engleskom četveročlanom bendu iz mjestašca koje se zove Castle Donington. Bend se okupio 2004. godine (neki tvrde i 2001.), prvi singl "Space And The Woods" na tržištu se našao u ožujku 2007., a album nazvan "Fantasy Black Channel" objavljen je u kolovozu 2008., te je dosegao 28 mjesto na UK ljestvici albuma. Pjevač i, čini mi se, vođa benda je Sam Eastgate.

Na ovaj bend naletio sam slučajno, čačkajući po LastFm-u, poslušao sam ih i oduševio se. Ne želim pametovati kako sliče na ove i one, kako im je uzor sigurno taj i taj, jer to nit' bih znao, nit' volim kad drugi to pišu, te ću navesti nekoliko subjektivnih impresija i opažanja. Glazba im je nova, drugačija, poletna, živahna i uzbudljiva. Žanrovi kojima opisuju svoju glazbu na Myspaceu su latin, glam i thrash, što je dijelom točno, a dijelom zafrkancija. Neki od žanrova koji im se još pripisuju su new rave, indie i experimental, no jednom kada ih poslušate, shvatit ćete da zapravo pripadaju samo Late of the Pier žanru. U moru glupave i zamorne glazbe kojom nas svakodnevno obasipaju odasvud, Late of the Pier su pravo osvježenje, te ih zdušno preporučujem.

Kakvi su zapravo ti Late of the Pier možete poslušati i pogledati na njihovom Myspaceu, zatim njihovoj službenoj stranici, LastFm-u, te njihovoj Facebook stranici. Uživajte!

Uwe Boll: Blackout

Iako su mu filmovi najgori mogući trash, ozloglašenom njemačkom redatelju i boksaču amateru Uwe Bollu mora se priznati kako je pravi majstor u pronalaženju izvora sredstava za financiranje svojih 'djela'. Zahvaljujući poticajnom njemačkom poreznom zakonodavstvu (nešto u vezi otpisa 100% uloženih sredstava u film koji se snima na tlu Njemačke, te plaćanja poreza samo ako film ostvari dobit, što njegovim filmovima kontinuirano ne uspijeva, kao i dodatni otpis ako film ostvari gubitak!), Boll je iznalazio najnevjerojatnije načine produciranja svojih filmova uz nula uloženih vlastitih novaca.  

Za jedan od svojih najnovijih filmova (Boll obično radi na tri-četiri filma istovremeno, bilo kao producent, redatelj ili scenarist) - 'Blackout', Boll se odlučio na osvježavajuće inovativan i nekonvencionalan način prikupljanja sredstava - zatražio je pomoć svojih fanova. Naime, na službenoj stranici filma , Uwe je od ljudi zatražio da putem PayPala doniraju 50 dolara za svrhu produkcije filma. Ako se film snimi, svaki će donator dobiti ekskluzivno dvd izdanje filma, 50 "najsretnijih" će otputovati na snimanjefilma (od kojih će dvoje i dobiti uloge u filmu), a u ponudi su još i razne novčane nagrade i sudjelovanje u dobiti, ako je uopće bude bilo.

Bez obzira što mislili o njegovom redateljskom umijeću, Uwe Boll se iznova dokazuje kao pravi velemajstor za publicitet i odnose s javnošću, koji stalno pronalazi neke nove, originalne načine da se nađe u žiži javnosti i poveća interes za sebe i svoje uratke. Bollu je dugo vremena već potpuno jasno kako njegovi filmovi nikada neće ostvarivati zaradu, ali to ga nimalo ne uznemirava; najvažnije mu je da se nalazi u prvom planu, da se poigrava s medijima i javnošću, te snima filmove kakve on želi snimati, pa makar ih na dvd-u gledali samo oni koji su ih financirali sa svojih 50 dolara.