Arheološki paramuzej

U Arheološkom muzeju ovih je dana (10.03.2009.) otvorena nekakva izložba o seobama naroda i srednjem vijeku na ovim područjima nazvana "Seoba naroda i srednji vijek". Kao i dosada, većina je eksponata na ovoj izložbi (ukupno ih je 151) ili dobivena na poklon ili trajnu posudbu od drugih, zrelijih ustanova, te osječki  arheološki muzej (kao i svaka pristojna institucija te vrste) sanja o svom stalnom postavu.  Otvaranju izložbe je, kako je i red, nazočio aktualni ministar kulture, čika Biškupić, koji se novinarima pohvalio kako je dosada država u muzej, koji je osnovan u travnju 2005, a otvoren u studenom  2007. godine, uložila sveukupno 76 milijuna kuna (sedamdeset i šest milijuna kuna), te je bilo riječi o tome kako će za potrebe slaganja stalnog postava trebati osigurati dva milijuna kuna… Također je navedeno i kako je slaganje ove trenutne izložbe, koja je preteča tog stalnog postava, koštalo nekih dvjesto do trista tisuća kuna.

A muzej je samo u 2008., kažu, zabilježio čak dvanaest tisuća posjetitelja, ili oko trideset ljudi dnevno. Usporedbe radi, jučer održan Đapićev sajam Kupujmo osječko na Glavnoj tržnici posjetilo je preko deset tisuća ljudi. Cijena muzejske ulaznice za odrasle je 10 kuna, za djecu, studente, umirovljenike, vojnike i profesionalne klaunove 5 kuna, uz popuste za grupne i obiteljske posjete. Recimo da su u muzej tijekom protekle godine većinom dolazile odrasle osobe, ostavimo manifestaciju Noć muzeja po strani, neka je klaun došao tri puta i zaokružit ćemo godišnji prihod muzeja od ulaznica na sto tisuća kuna.  Za one koji ne znaju, Arheološki muzej u Osijeku je ogromna zgrada, vrlo moderno uređena, s najsuvremenijim sustavom tehničke zaštite, te izvrsnim sustavom za održavanje idealne temperature za eksponate. Po nekoj mojoj seljačkoj procjeni, mjesečno održavanje, struja, grijanje, hlađenje i plaće zaposlenika mogli bi mjesečno dosezati sto, dvjesto tisuća kuna, pa i više. Teško ga se može nazvati rentabilnim… Slijedi karikiranje. Budimo velikodušni i recimo da je muzej od osnutka posjetilo trideset tisuća ljudi. Svaka individualna posjeta muzeju u prosjeku je koštala državu, odnosno državni proračun, odnosno porezne obveznike, odnosno nas, preko 2.500 kuna. Što bude više posjetitelja, to će se troškovi države po glavi (ili po grlu, da se poslužim ugostiteljskim žargonom) smanjivati.

Iz tog Vam razloga svesrdno i srdačno preporučujem odlazak u Arheološki muzej, jer to je jedan od najskupljih oblika zabave u ovom gradu kojeg si, za malo novaca, možete priuštiti!!! Osobno sam u tom muzeju raznim povodima bio četiri-pet puta (niti jednom nisam platio ulaz) i uvijek sam bio zadivljen i impresioniran kako sjajno izgleda, kako je prekrasno i kvalitetno uređen, te kako je prostor u njemu skoro pa potpuno neiskorišten, u čemu prednjači  ogromno i prekrasno potkrovlje zgrade. Uzgred, ukupna bruto površina muzeja je 3349 kvadratnih metara, dok je površina izložbenih prostora 980 kvadrata, uključujući i onih 222 velebnog natkrivenog atrija. Trenutni stalni postav se prostire na ciglih 180 m2… Sve ove podatke o muzeju, i više, možete pronaći ovdje.

I još nešto za šlag na muzej. Prilikom svog posjeta, Biškupić je, nažalost, spomenuo i najavio (dvije godine staru) inicijativu za osnivanje Hrvatskog muzeja lutkarstva u Osijeku, ponajbolje negdje u Tvrđi. Iskreno se nadam da će ta inicijativa neslavno propasti, iako znam da se pedesetak milijuna kuna uvijek može odnekud iskopati, ako je namjena prava…

Kriza! Ajme!

Zadnjih su par mjeseci najvažnije teme u svim modernim i staromodnim medijima kriza, recesija, slom burze, propast kapitalizma, komunizma, maoizma i lenjinizma kakve poznajemo... Stoga me živo zanima osjećate li vi dragi casual čitatelji tu krizu, taj pritisak na svojim plećima? Televizija, interent i novine stalno toroču i grakču o potrebi za štednjom, stezanjem remena i tregera, o otkazima radnicima, neplaćanju kredita, zatvaranju tvornica, brokerskih kuća i agencija nekretninama, stavljanju ključeva u brave hotela, vojarni i termoelektrana. Je li to doista istina? Jesmo li doista u krizi? Jeste li vi ili netko vama blizak ili poznat ili drag dobili otkaz, stavljeni na čekanje ili prisilni godišnji, primili ili ne primili manju plaću? Jesu li vas prevarili nakupci, neplatili vam za žito i raž? Čekate li novac za med i styling još od kolovoza prošle godine? Jesu li vam pak pothvat ili firma neslavno propali zbog neplaćanja, muljatora, visokih poreza, manjka narudžbi iz domovine i inozemstva, skupih sirovina i niskih cijena proizvoda, pada naklade?

Napišite komentar, podijelite s nama svoje misli i brige, prenesite djelić (ne) krizne atmosfere u vašem sokaku. Bit će nam svima lakše.

Sumrak tiskanog medija

Zahvaljujući medijskoj agilnosti drugara Sal-Aman-Der-a saznao sam da se jučer (03.03) Slavonski dom (negdašnji Osječki dom, prije globalizacijskog širenja pipaka na cijelu Slavoniju) nije pojavio na kioscima, niti u sandučićima čilih pretplatnika. Odmah su se pojavila i nagađanja i razmišljanja kako više uopće neće izlaziti, ali su tiskanje i distribucija današnjeg broja to vrlo jasno demantirali. U sklopu današnjeg izdanja nalazi se i poseban prilog na osam stranica naslovljen "Evo nas opet" s vijestima prvotno namijenjenim objavljivanju u broju koji je trebao izaći 03.03.2009., da se ne bace.

Zanimljivo je kako na internetu, a bogumi i drugdje nisam uspio pronaći niti jednu vijest, ma ni zuc (a sam Slavonski dom nema funkcionalne web stranice) o ovoj zanimljivoj i nesvakidašnjoj pojavi. Koji je razlog tomu doista mi nije jasno, jer teško mi je povjerovati da je sudbina jednog lokalnog dnevnika potpuno nezanimljiva elektronskim medijima, prije će biti da su sporazumno ili pod prisilom tu vijest jednostavno prešutjeli i namjerno zametnuli. Naravno, i prije se događalo da novine propadnu (tako je neslavno propala kratkovjeka Slavonija danas, a propao je čak i jedan "ozloglašeni" Feral Tribune, no to je ipak malo drugačija priča), ali ne ovako, na samo jedan dan. No, nekako sumnjam da je ovo kraj priče. Prije nekoliko mjeseci se u medijima pojavila vijest o lošem poslovanju novina, nagomilanim dugovima, lošem upravljanju projektom, slabom plaćanju djelatnika i slično, ali od tada o problemima Osječkog doma nije bilo niti slovca u medijima, barem ne u onima koje ja pratim.

Razmislimo na trenutak što se dogodi kada propadnu jedne lokalne dnevne novine. Odmah na pamet padaju stvari koje su loše i očigledne, poput gubitka radnih mjesta i izvora prihoda za bivše djelatnike i vlasnike, financijski gubitak vlasnika prostora u kojemu se redakcija nalazila, gubitka posla za tiskaru koja radi novine, gubitak narudžbi za dobavljače, gubitak poreza, doprinosa i ostalih nameta za državu i lokalnu vlast, povećanje broja nezaposlenih koji padaju na teret države, čitatelji ostaju u šoku i bez štiva na koje su navikli, oglašivači bez kanala za plasiranje svojih poruka, itd, itd.

S druge strane, sigurno mora biti i nekih pozitivnih stvari propadanja poslovnog subjekta, ali za to je potrebna malo dublja i stručnija analiza od mojeg naklapanja, a i ovaj tekst je već ionako predug.

U nastavku donosim dijelove iskrenog, tugaljivog i prkosnog teksta s naslovne stranice današnjeg broja, koji funkcionira kao neka vrst anti-osmrtnice.

"Novine žive tek jedan dan. U web izdanju još i kraće, sat ili dva. Ponekad samo par sekundi, koliko je potrebno za nekoliko poteza mišem. No, i u tako kratkom životu najgore je kad se novine ne pojave ujutro, u sandučićima, na kioscima, pumpama i tezgama marketa. Kad ne zamirišu, kao da je kruha nestalo…

…Da, mi priznajemo, jučer nismo izdržali. Možda smo jučer iznenadili naše čitatelje, mnoge vjerojatno i razočarali, jer nismo izašli iz tiskare. Dogodio nam se tehnički nokaut i jesmo nakratko pali u ringu, ali smo odmah i ustali. Danas nastavljamo dalje. Vrlina je baš u tome - koliko puta si sposoban ustati i nastaviti se boriti. Mi smo jednostavno takav medij. Tvrde, žilave kore."

Napeto pratim daljnji razvoj situacije.

Unser neues KatzenKlo

Nakon nekoliko mjeseci sklizanja i paćenja po staroj, labilnoj, nesigurnoj i demode klasičnoj bijeloj toalet dasci, odlučili smo se na kupnju nove, stabilne, moderne, pa čak i avangardne daske, pa koliko vec to koštalo da koštalo! 

Stara daska bila je tanka, plastična, nikakva i prilično nestabilnog i temperamentnog karaktera, dok je novokupljena i svježeinstalirana napravljena od nekakvog kvazi-drveta, puna, nadasve stabilna, tvrda, ali i prijemčiva za pozadinu korisnika, te (što je danas vrlo važno) potpuno reciklabilna.

Instalacija je protekla najbrže i najjednostavnije od svih dosada postavljanih dasaka, unatoč činjenici što su uputstva na kutiji bila namijenjena nekom drugom tipu daske, te bez potrebe za korištenjem ekstra alata (u kompletu s vijcima se dobije i neka vrst ključa za stezanje matice, koji oblikom podsjeća na gracilnog leptira) i uspaničenih poziva proizvođačevoj službi za korisnike u Njemačkoj od strane mene..

Daska je bila jedna od najskupljih, (ako ne i najskuplja, što je totalno neobično za naše obiteljsko-kupovinske navike) koje se mogu naći u novom osječkom Pevecu. Usput, ako zaboravite torbu u Pevecovu kafiću, ne berite brigu, entuzijastični i poletni djelatnici će vam je sačuvati i vratiti. Top cijena daske se, nažalost, ne odražava u potpunosti i na njezinu kvalitetu. Iako je bila vrlo dobro zapakirana, na dasci je bilo nekoliko oštećenja, točnije, oguljenja boje, koja se nalaze na prilično vidljivim mjestima. No, u konačnici, samo će vrijeme i pozadinski zamor korisnika pokazati prave kvalitete i vrijednosti ove daske... Stay tuned.

*Inače, KatzenKlo naslov je genijalne pjesme njemačkog kantautora i glumca Herr Helge Šnajdera, koja je jedna od najpopularnijih i najčešće izvođenih skladbi na karaoke partijima u Osijeku.

Jedinstvo - Darkwood Dub

Čačkajući po internetu, kao i obično, naletio sam na podatak da je Darkwood Dub, jedan od meni najdražih bendova, objavio novi album, i to još prošle godine, i to još šesti po redu, sram me bilo kako to nisam znao. Album se zove "Jedinstvo" i nemam pojma gdje i kako ga se kod nas može nabaviti na legalan način. Darkwood Dub dosta često nastupa u Osijeku i njihovi su mi koncerti pravi užitak, jerbo su ljudi doista izvrsni live glazbenici, kao i pjesme im.

Kako Jedinstvo još nisam nabavio niti  preslušao, prisiljen sam prenijeti dio recenziju nekoga tko jest - ekipe s glazbenog portala Mikrofonija.

+++++

50 minuta u kojima su na svoj prepoznatljivi atmosferičan dub način kroz klasični rock instrumentarij (gitara, bubnjevi, bas, klavijature i vokali) spojili psihodelične obzore s dance-rockom («Šećer»), acid jazzy-popom («Ženeva»), fuzijom art jazz-rocka kroz proširenu definiciju trip-hopa («Dišem»), plesnim funkom («Robot», «Munjevitom brzinom», «130»), suvremenim reggae/dub stilizacijama (uvodna «Stvarnost» i «U svim pravcima»), laganijim pop crtama (vrlo fina «Kao reka»), te psihodeličnim bijegom u rock/blues kasnih '60-tih a'la Hendrix ili The Cream (završni instrumental «Ulazak u Harlem»).

No, opet s druge strane, valja napomenuti da je album snimljen uživo u studiju Elektropionir tako da zadržava cjeloviti dojam kojim DD očarava na svojim koncertima. Uz mnoštvo popratnih laid-back detalja, naknadno produciranih vokalnih efekata i tekstove koji su kao i uvijek do sada psihodelični, minimalistički i egzotično sofisticirani, «Jedinstvo» je album kojim band hrabro korača dalje u svoje maštovite psihodelične opservacije.

Nema šta puno da se naklapa, teoretizira ili mistificira, ovo je bogati i slojeviti album pun odličnih sviračko – improvizatorskih i produkcijskih riješenja, te tematski i glazbeno zadržava sve stare karakteristike banda koji je spreman neprestano se hvatati u koštac s minimalističkim obrascem kojeg vrlo produktivno razgrađuje detalj po detalj.

Kada se pogledaju i razmotre tekstovi koji od uvodne «Stvarnost» ('stvarnost/ čudnija od sna/ ništa nije kao što izgleda.../ bežim kroz okno, izdrži još malo, čekaj me tamo, Kilimanjaro') preko «Šećer» ('treba mi šećer za večer, treba mi vazduh da me donese na nekoliko dana'), zatim nejasne i zakukuljene «Ženeva» (ako sam dobro razumio: 'krenula je iznenada da treperi hladna vatra/ pratiću te – topla, tople, toplije/ krenuo sam iznenada modrim nebom iznad grada, sa visine zvezda pada, krenula je iznenada/ pratiću te – topla, tople, toplije'), do sasvim jasne after-party «Dišem» ('tko zna, možda ostaćemo ovde sve do jutra, pa šta... /promene nagle su, svetlo, sve tiše je, sporo se okreće, ponovo počinjem da dišem, a napolju je lepo, događa se nešto, gori guma') uočljiva je sofistikacija psihodeličnog tripa od A do Ž.

A kada se dobro nakrkaš, Darkwood pruža psihološki podsjetnik za oživljavanje vitalnih fizičkih funkcija u komičnoj «Robot» ('vežba iz motorike može da te pokrene... seti se instrukcije, vežba iz motorike, slobodan si robote'). Nema više u Darkwoodima društvenih, političkih, svjetovnih i inih tema. Samo lebdenje u vazduhu iznad zemlje u psycho svijetu 'jedinstva'. Iliti 'komune'. Droge kakve hoćeš i koliko hoćeš u izobilju 'u svim pravcima' sve dok se ne zapitaju 'gde sve to ide' (u naslovu «Munjevitom brzinom») i ne predahnu 'kao reka bez početka, a kraj se nezna' (odlična pop tema «Kao reka»). Međutim, tekstovi mogu djelovati i u sasvim drugom smjeru što albumu daje neprekidan proces novog otkrivanja.
+++++

Cijelu recenziju možete pročitati na stranici Mikrofonija.com, dok na darkvudaškoj Myspace stranici možete poslušati nekoliko stvari s novog albuma, što vam toplo preporučujem...

Budućnost (još uvek) čeka iz ugla.